What do you think?
Rate this book
Frida's Bed
A beautifully imagined story of the last days of Frida Kahlo's life
A few days before Frida Kahlo's death in 1954, she wrote in her diary, "I hope the exit is joyful, and I hope never to return." Diagnosed with polio at the age of six and plagued by illness and injury throughout her life, Kahlo's chronic pain was a recurrent theme in her extraordinary art. In Frida's Bed, Slavenka Drakulić explores the inner life of one of the world's most influential female artists, skillfully weaving Frida's memories into descriptions of her paintings, producing a meditation on the nature of chronic pain and creativity. With an intriguing subject whose unusual life continues to fascinate, this poignant imagining of Kahlo's thoughts during her final hours by another daringly original and uncompromising creative talent will attract readers of literary fiction and art lovers alike.
A few days before Frida Kahlo's death in 1954, she wrote in her diary, "I hope the exit is joyful, and I hope never to return." Diagnosed with polio at the age of six and plagued by illness and injury throughout her life, Kahlo's chronic pain was a recurrent theme in her extraordinary art. In Frida's Bed, Slavenka Drakulić explores the inner life of one of the world's most influential female artists, skillfully weaving Frida's memories into descriptions of her paintings, producing a meditation on the nature of chronic pain and creativity. With an intriguing subject whose unusual life continues to fascinate, this poignant imagining of Kahlo's thoughts during her final hours by another daringly original and uncompromising creative talent will attract readers of literary fiction and art lovers alike.
162 pages, Paperback
First published January 1, 2007
About the author
Slavenka Drakulić
34 books616 followersSlavenka Drakulić (1949) is a noted Croatian writer and publicist, whose books have been translated into many languages.
In her fiction Drakulić has touched on a variety of topics, such as dealing with illness and fear of death in Holograms of fear; the destructive power of sexual desire in Marble skin; an unconventional relationship in The taste of a man; cruelty of war and rape victims in S. A Novel About the Balkans (made into a feature film As If I Am Not There, directed by Juanita Wilson); a fictionalized life of Frida Kahlo in Frida's bed. In her novel Optužena (English translation forthcoming), Drakulić writes about the not often addressed topic of child abuse by her own mother. In her novel Dora i Minotaur Drakulic writes about Dora Maar and her turbulent relationship to Pablo Picasso, and how it affected Dora's intellectual identity. In her last novel Mileva Einstein, teorija tuge she writes about Einstein's wife Mileva Maric. The novel is written from Mileva's point of view, especially describing how motherhood and financial and emotional dependence on Einstein took her away from science and professional life.
Drakulić has also published eight non-fiction books. Her main interests in non-fiction include the political and ideological situation in post-communist countries, war crimes, nationalism, feminist issues, illness, and the female body. In How We Survived Communism; Balkan Express; Café Europa she deals with everyday life in communist and post-communist countries. In 2021, Drakulic wrote a sequel to Café Europa, Café Europa Revisited: How to Survive Post-Communism. Drakulic wrote the history of communism through the perspective of animals in A Guided Tour Through the Museum of Communism. She explores evil in ordinary people and choices they make in They Would Never Hurt a Fly War Criminals On Trial In The Hague, about the people who committed crimes during the Croatian Homeland war. On the other side, in Flesh of her flesh (available in English only as an e-book) Drakulić writes about the ultimate good – people who decide to donate their own kidney to a person they have never met. Her first book, Deadly sins of feminism (1984) is available in Croatian only: Smrtni grijesi feminizma.
Drakulić is a contributing editor in The Nation (USA) and a freelance author whose essays have appeared in The New Republic, The New York Times Magazine and The New York Review Of Books. She contributes to Süddeutsche Zeitung (Germany), Internazionale (Italy), Dagens Nyheter (Sweden), The Guardian (UK), Eurozine and other newspapers and magazines.
Slavenka Drakulić is the recipient of the 2004 Leipzig Book-fair ”Award for European Understanding.” At the Gathering of International Writers in Prague in 2010 she was proclaimed as one of the most influential European writers of our time.
In her fiction Drakulić has touched on a variety of topics, such as dealing with illness and fear of death in Holograms of fear; the destructive power of sexual desire in Marble skin; an unconventional relationship in The taste of a man; cruelty of war and rape victims in S. A Novel About the Balkans (made into a feature film As If I Am Not There, directed by Juanita Wilson); a fictionalized life of Frida Kahlo in Frida's bed. In her novel Optužena (English translation forthcoming), Drakulić writes about the not often addressed topic of child abuse by her own mother. In her novel Dora i Minotaur Drakulic writes about Dora Maar and her turbulent relationship to Pablo Picasso, and how it affected Dora's intellectual identity. In her last novel Mileva Einstein, teorija tuge she writes about Einstein's wife Mileva Maric. The novel is written from Mileva's point of view, especially describing how motherhood and financial and emotional dependence on Einstein took her away from science and professional life.
Drakulić has also published eight non-fiction books. Her main interests in non-fiction include the political and ideological situation in post-communist countries, war crimes, nationalism, feminist issues, illness, and the female body. In How We Survived Communism; Balkan Express; Café Europa she deals with everyday life in communist and post-communist countries. In 2021, Drakulic wrote a sequel to Café Europa, Café Europa Revisited: How to Survive Post-Communism. Drakulic wrote the history of communism through the perspective of animals in A Guided Tour Through the Museum of Communism. She explores evil in ordinary people and choices they make in They Would Never Hurt a Fly War Criminals On Trial In The Hague, about the people who committed crimes during the Croatian Homeland war. On the other side, in Flesh of her flesh (available in English only as an e-book) Drakulić writes about the ultimate good – people who decide to donate their own kidney to a person they have never met. Her first book, Deadly sins of feminism (1984) is available in Croatian only: Smrtni grijesi feminizma.
Drakulić is a contributing editor in The Nation (USA) and a freelance author whose essays have appeared in The New Republic, The New York Times Magazine and The New York Review Of Books. She contributes to Süddeutsche Zeitung (Germany), Internazionale (Italy), Dagens Nyheter (Sweden), The Guardian (UK), Eurozine and other newspapers and magazines.
Slavenka Drakulić is the recipient of the 2004 Leipzig Book-fair ”Award for European Understanding.” At the Gathering of International Writers in Prague in 2010 she was proclaimed as one of the most influential European writers of our time.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 175 reviews
June 24, 2018
"Preživjela sam dvije velike nesreće u životu. Jednu u kojoj me tramvaj učinio kakva jesam, a druga je Diego."
Dokle god sam živa neću shvatiti odakle joj snaga da se svakoga dana bori s tolikom količinom boli, operacijama, abortusima, gubitkom noge, protezama i svime ostalim s čime se ova nevjerojatna žena morala boriti. Isto tako neću nikada shvatiti što je ta žena vidjela u tom čovjeku i odakle joj uz sve to snage da mu prašta i njegovu nevjeru uz sve s čime se morala boriti. Svakako, jedna nevjerojatna , talentirana žena , snažna žena koja se borila do zadnjeg atoma snage za svoj život.
Što se tiče Slavenke, već mi se glupo ponavljati, od prve pročitane knjige, ja sam se navukla na ovu ženu i njezino pisanje, ni ovdje se nije dogodila iznimka.
Dokle god sam živa neću shvatiti odakle joj snaga da se svakoga dana bori s tolikom količinom boli, operacijama, abortusima, gubitkom noge, protezama i svime ostalim s čime se ova nevjerojatna žena morala boriti. Isto tako neću nikada shvatiti što je ta žena vidjela u tom čovjeku i odakle joj uz sve to snage da mu prašta i njegovu nevjeru uz sve s čime se morala boriti. Svakako, jedna nevjerojatna , talentirana žena , snažna žena koja se borila do zadnjeg atoma snage za svoj život.
Što se tiče Slavenke, već mi se glupo ponavljati, od prve pročitane knjige, ja sam se navukla na ovu ženu i njezino pisanje, ni ovdje se nije dogodila iznimka.
March 4, 2023
Това е най-откровената, болезнена, сурова и хубава книга, която съм чела за художничката до момента. Усетих я най-истинска и автентична! Вероятно, защото повествованието е в 1 лице. Но не само.
Гледната точка в романа на хърватската писателка е с фокус болката в живота на Фрида. Болката, която за мен е главно действащо лице. Толкова е хубава тази книга и толкова много искам да я препоръчам на всички, които се интересуват от живота и изкуството на Фрида! Славенка Дракулич е успяла да мине отвъд образа на “мустакатата жена с цяла цветарница върху главата, облечена като за фолклорен фестивал или цирков спектакъл” (това са думи на самата Фрида в книгата) и насочва вниманието на читателя изцяло към вътрешния и свят. Само 162 странички, но ги четох бавно и на малки глътки.
Четиридесет и седем години живот и тридесет и две операции! Това е равносметката, която Фрида прави в последните мигове от живота си.
“Моето тяло винаги е било мой затвор и ето, че сега става и моя гробница.”
“Бунтът ми беше скандален, не просто рисувах, рисувах болката и болестта. Болните хора не правят това”.
“Трябваше да рисува, не можеше постоянно да крещи от болка.”
“Белезите са местата, през които едно същество влиза в самотата на друго, това научих онзи ден от теб и с теб. По-късно рисувах тези белези, за да могат и другите да докоснат моята самота.”
“Този път бе осъдена на доживотна болест. Защото вече не ставаше дума за определена болест. Болката се разпределяше и групираше в тялото и, заемаше позиции. Готвеше се да остане там.
Гледната точка в романа на хърватската писателка е с фокус болката в живота на Фрида. Болката, която за мен е главно действащо лице. Толкова е хубава тази книга и толкова много искам да я препоръчам на всички, които се интересуват от живота и изкуството на Фрида! Славенка Дракулич е успяла да мине отвъд образа на “мустакатата жена с цяла цветарница върху главата, облечена като за фолклорен фестивал или цирков спектакъл” (това са думи на самата Фрида в книгата) и насочва вниманието на читателя изцяло към вътрешния и свят. Само 162 странички, но ги четох бавно и на малки глътки.
Четиридесет и седем години живот и тридесет и две операции! Това е равносметката, която Фрида прави в последните мигове от живота си.
“Моето тяло винаги е било мой затвор и ето, че сега става и моя гробница.”
“Бунтът ми беше скандален, не просто рисувах, рисувах болката и болестта. Болните хора не правят това”.
“Трябваше да рисува, не можеше постоянно да крещи от болка.”
“Белезите са местата, през които едно същество влиза в самотата на друго, това научих онзи ден от теб и с теб. По-късно рисувах тези белези, за да могат и другите да докоснат моята самота.”
“Този път бе осъдена на доживотна болест. Защото вече не ставаше дума за определена болест. Болката се разпределяше и групираше в тялото и, заемаше позиции. Готвеше се да остане там.
July 24, 2022
Mi-a plăcut mult cartea asta; eu despre Frida am tot citit de-a lungul anilor pentru că mereu m-am identificat cu ea, cu lupta ei; dar niciodată nu am citit o Frida descrisă numai și numai din perspectiva infirmități, a suferinței fizice. O recomand!
December 4, 2017
(Review summary: What I loved most about this novel is the way it examines the effects of chronic pain on a person's life. This particular topic is rarely talked about, let alone explored in literature. Consequently, I do admire the author for venturing into those troubled waters. The effect that the chronic pain has on the patient and his/hers family is well portrayed. However, the rest of the novel didn't impress me as much.)
Mislim da je naslov knjige odlično pogođen, ovo je doista knjiga o boli. Ono što mi se u knjizi izrazilo svidjelo je sam opisi kronične boli i njegove psihološko- fiziološke posljedice na osobu koja kroz to prolazi. Da mogu ocijeniti samo taj dio knjige, dobila bi čistu peticu. Kronična bol kao dio pa skoro i stil života, njen utjecaj na ljudske odnose, na prijateljstva, na obitelj pa čak i na seksualnost- to je tema o kojoj se ne govori često i doista se divim autorici što je hrabro progovorila o tome. Činilo mi se da je te nevjerojatno intimne i detaljne opise boli mogla napisati samo žena koja je i sama prošla kroz sve to. Nedavno sam i sama izašla iz bolnice nakon komplicirane operacija, pa sam dodatno senzibilizirana na ovu temu. Sjećanja na produženi boravak u bolnici i osjećaj izolacije koji on nosi su još svježa. Nisam mogla izdržati znatiželju pa sam potražila informaciju je li sama autorica imala kakve zdravstvene probleme (nešto što mi se čini kao kopanje u privatnost, ali nisam mogla izdržati) i što sam pročitala potvrdilo je ono što sam pretpostavljala, naime spisateljica je bila na dijalizi i mislim se to i spominje kao nekakva inspiraciju za knjigu (ili me barem članak u novinama koji sam pročitao naveo da to mislim). U svakom slušaju, ova spisateljica definitivno zna što znači boravak u bolnici, te što je još važnije, nepogrješivo prenosi to iskustvo te sve izazove koje donosi. Da se knjiga koncentrirala samo na taj aspekt Fridina života, te doista uronila u tematiku, možda bi čak i bila (za mene osobno) uspjelija.
Moram dodati da na moju ocjenu nije utjecalo to što ja Fridu vidim drugačije od autorice, jer naravno da ona ima pravo stvoriti Fridu kakvu želi u svome djelu (mada se to meni ili bilo kome može više ili manje subjektivno sviđati) jer je ona ta koja stvara samu priču i knjigu, pa time i o osobu o kojoj priča priču, to je umjetnička sloboda na koju neosporno ima pravo. No, ono što mi se nije svidjelo, je nešto što bi mogla nazvati objektivnim nedostatkom knjige, a to je da je sam portret Fride neujednačen. Fridu kao osobu zapravo i nisam u punom smislu riječi osjetila. Samo na nekoliko mjesta u knjizi progovara svojim glasom, a čak mi se tu najmanje učila autentičnom, najviše mi je bila bliska prikazana opisima iz trećega lica, pogotovo kada je bila riječ o njenoj bolesti. Što se tiče tih kratkih pasusa u kojima Frida progovara u prvom licu, mora priznati da mi je bilo jako zbunjujuće što te rečenice nisu nekako odvojene ili označene, jer nagli prijelaz iz trećega lica u prvo je bio previše drastičan i nekako umjetan. No, to nije bio glavni problem, više me je smetalo što sam imala osjećaj da Frida nije lik u samom smislu riječi, već nekakav simbol i dobra prilika da se na trenutke istraže muško-ženski odnosi, što bi bilo u redu da roman kao takav ipak nema neku biografsku formu, a da ne kažem zaplet i raspet koji upućuju da je Frida doista trebala biti glavni lik djela. Ima tu puno priče o Fridi, puno detalja o njenom životu, detalja koji su nekad i veoma poetično uključeni u samo pisanje, ali opet to sve nije dovoljno da ona postane lik u djelu. Ako je doista trebala biti samo nekakav prostor, simbol, vrata kroz koji će se pričati o temama umjetnosti, bolesti, nevjera i braka, onda je roman ipak trebao malo drugačije izgledati- takvo je barem moje mišljenje. Roman ima zapravo poprilično tipično biografsku formu, počinje Fridim djetinjstvom, nastavlja se djevojaštvom, te konačno odraslom dobu i smrću, te mi se čini logičnim očekivati nekakvu psihološku razradu i razvoj lika (što je doista i postignuto u nekim dijelovima, ali nikako u cijelom romanu).
Već sam naglasila koji mi se aspekt knjige najviše sviđa i zašto, te kako smatram da je kvalitetno progovorila o samoj temi boli. Uz to bi bi i dodala i to da Drakulić možda najbolje oslikava Fridu kada govori o njenom djetinjstvu i bolestima. U tim dijelovima je često veoma elokventna, pa čak i poetična, a njeno pero je lako. No, kada se radi o Fridi odrasloj ženi, u onim dijelovima kada nije u bolnici ili teško bolesna, odjednom se stvara neka nepremostiva udaljenost i sam lik se pomalo gubi u grozničavom samoispitivanju koje sumnjivo nalikuju feminističkim filozofskim traktatima naše modernije generacije, a na taj način gubi se Fridina humanost te na trenutke postaje gotovo nekakva karikatura. Nisam očekivala da će se Frida prikazati u svojoj kompleksnosti, niti da će se doista prenijeti njena kultura i mentalni sklop meksičke žene, ali sam opet očekivala više, očekivala da oživi kao lik. Većinom se kroz knjigu Fridu prikazuje kao tužnu ženu, podčinjenu svome mužu, tek pred kraj se govori o nekim promjenama raspoloženja, koje u samoj knjizi nisu prikazane, već ih samo spominje. Bilo bi ih zanimljivo i vidjeti, zar ne? Mislim vidjeti u smislu da nam se pokažu kroz riječi, u samom tekstu. Imala sam osjećaj kao da spisateljica ne zna koju nam Fridu pokazati ili kao da za nju nema vremena jer ima toliko toga zanimljivoga za kazati. Malo je dijaloga ili nečega što bi nam pružila uvod u Fridino ponašanje, najviše je samih opisa njenih razmišljanja i unutarnjih proživljavanja, a i ona su nekako svugdje pomalo, nigdje određeno i kao što sam rekla podsjećaju na novije feminističke članke. S jedne strane, Frida je umjetnica i doista se Drakulić posvećuje na nekoliko mjesta opisima njenih slika, te su ti opisi jako zanimljivi, no koliko se sjećam nema nijedan opis njenoga slikanja. Ispada kao da je za Fridu slikanje nekakav hobi. Istina je da Drakulić piše o Fridinim preispitivanjima, o njenom žaljenju što je prikazivala drugima da joj je slikanje hobi, kada je zapravo bilo puno više, no opet samo slikanje, čin slikanja, to se ne opisuje. Ne opisuje se što osjeća dok slika, kako pronalazi vrijeme za slikanje i tako dalje. Govori se o tome koji događaju su potakli koju sliku i to je doista dobro za razumijevanje, ali ja sam to već sve ionako znala pa mi to nije bilo toliko zanimljivo, zapravo vjerujem da je većini to poznato, to je više neka opća kultura nego nove informacije. Jedino vrijeme kada se pokazuje Frida kako slika je pri kraju kada ukratko opisuje kako nema snage za slikanje i miješanje boja, a to baš i nije neki opis. Nedostajali su mi ti opisi slikanja i to što je tek nekoliko navoda u djelu o slikanju, spominje se da Frida ne može bez njega i to je nekako otprilike to. No, dobro to i nije možda neki veliku propust, možda se i ne može očekivati od nekoga tko nikad nije slikao da ide u takve detalje, a opet nekako sam očekivala da slikarstvo bude istinski dio djela i nekakvo mi je razočarenje što je po strani.
Kada ovu knjigu (možda nepravedno) usporedim sa sličnim djelom Irene Vrkljan „Marina ili u o biografiji“ u kojem spisateljica niže svoja sjećanja i isprepleće ih sa promišljanjima o poznatoj ruskoj pjesnikinji jednako tužne sudbine, moram priznati da mi se knjiga Irene Vrkljan puno više svidjela. Irena mi se čini puno manje pretencioznom, a čak i s ne tipičkim i nelinearnim načinom pripovijedanja i s puno manje riječi, uspijeva stvoriti Marinu Cvetaevu kao istinski lik. Možda je neprilično praviti takve usporedbe, ali one se bez obzira na prilično ili neprilično neizbježno pojavljuju u glavi. Čini mi se da Drakulić progovara kroz Fridu, da izražava vlastite misli i mišljena i stavlja ih u njena usta, što zapravo samo po sebi ne bi trebalo biti problem, no problem je kada se ne slaže sa samim ritmom, koncepcijom i radnjom romana. Po mome mišljenju trebala je ili dopustiti Fridi da postane lik u pravom smislu riječi ili napisati roman koji bi bio više filozofski i manje linearan, ili možda čak i smisliti način da se to dvoje odjeli. Ovako mi je roman, moram priznati, poprilično zbunjujući za čitanje.
Osim opisa bolnice i umjetnosti, veliki dio romana zapravo zauzima razglabanje o i razrada odnosa između muža i žene, između Fride i Diega ( koji se u romanu naziva maestro). Sveukupno, ne bi rekla da je obavljen loš posao, ali opet nije ni posebno dobar. Subjektivno govoreći, nije mi se sviđalo pretvaranje Fride u žrtvu, prvo žrtvu muža, pa onda same sebe. Ta njena mržnja prema sebi jer je živjela na račun muža mi se čini malo pretjeranom. Stalna preokupacija oko zarađivanja mi se ne čini vjerodostojnom za to vrijeme, no dobro to nije glavna stvar. Frida koja kao mlada djevojka želi zarađivati za svoju obitelj i odlazi Maestru sa stavom junakinje filma Working Girl mi je bila posve neuvjerljiva. Pojedini njihovi susreti previše su mi podsjećali na biografski film o Fridi. U odnosu Fride i Maestra bilo je previše melodrame za moj ukus. Iskreno, stalno istraživanje njihova odnosa i pokušaj da ga se objasni, sve mi je nakon nekoga vremena postalo naporno. Svidjelo mi se što, barem povremeno, Maestro nije prikazan kao nekakav tipični negativac nego kao čovjek koji je eto takav kakav je, ali opet bilo je trenutaka u knjizi kada je upravo to, nekakva karikatura, te mi se katkada on kao i Frida činio simbolom ili karikaturom. Zašto on zauzima tako veliki dio knjige ako ne da zaživi kao lik? No, kao lik on nije sasvim uspješan, kao ni sama Frida. Zanimljivo je kako se spominje svaka njegova ljubavnica, a o Fridim vezama se vrlo malo govori. Moram priznati da mi je to bilo čudno i neujednačeno. Spominjuju se samo dvije Fridine veze, a najviše se govori o vezi s Trockim koji je prikazan kao nekakav kurviš, pa je i Frida u tom odnosu sa njim malo smiješna.Sada kada razmislim samo je jedna žena u cijeloj knjizi čiji mi se portret učinio posve uspjelim, a to je Natalia žena Trockoga. Možda zato što je Natalia etnički Slavenka, pa je samoj autorici bliža po kulturološkom ključu. Kada već govorimo o kulturi, nisam osjetila meksičku kulturu ni u tragovima. Tvrdnje da je Frida razvila svoj stil odijevanja samo da zadrži i zadobije pažnju svoga muža/mentora su mi također pretjerane. Tvrdnje da je njezino zanimanje za komunizam bilo isključivo motivirano željom da zadobije Maestra također su mi nekako neumjesne.
Konačno, sami kraj mi je bio veliko razočarenje. Bio je dosta razbacan i težak za pratiti, te mi se činilo da se u njega pokušalo uključiti previše različitih elemenata. Umjesto nekakve kulminacije odnosa Maestra i Fride, opet se tone u nekakve polu-obračune i filozofske traktate. Maestro je malo nježan, malo nije- nije to samo po sebi sporno, već što sam kao i u slučaju Fride imala dojam da ga ne vidim kao stvarni lik, već više kao simbol. Isto tako Frida je malo posesivna, malo plemenita, a sve bez neke zaokruženosti ličnosti. Nadalje, mogu reći i da je sam ljubavni trokut Frida, njena setra i muž, bio neujednačeno prikazan. Pri kraju romana Fridina sestra, ljubavnica njena muža odjednom dobiva važnost i iako mi je bio zanimljiv taj prevrat, nekako je prenagli nakon svega što je bilo rečeno o njoj.
Opis Fridina suicida, ne samo sam čin već način na koji je napisan, mi je bio potpuno predvidljiv i još više neuvjerljiv. Da se razumijemo, ja podupirem eutanaziju i ne bih nikada osudila nijednu osobu koja boluje od bilo kakve kronične bolesti za takav čin. Istina je da svima koji pate od kroničnih bolesti to padne na pamet i to ozbiljnije promišljaju nego prosječan čovjek, ali opet ono što mi je to sve činilo nelogičnim je unutar samoga djela, ne izvan. Nije mi se sviđalo kako je kraj napisan i gotovo. Ne ću ulaziti u to je li smatram da je Frida povijesna osoba mogla tako nešto učiniti (mislim da povijest ne isključuje tu mogućnost). U svakom slučaju, ovo je djelo fikcije i ostavljam mu tu umjetničku slobodu. No, ono što me osobno mučilo je da mi je ta cijela ta epizoda bila pomalo patetična i nimalo neuvjerljiva. Najgore mi je bilo kada je Drakulić izmislila neku djevojku koja je došla na vrata Fridi i zaprijetila joj da će se ubiti ako ova ne spava sa njom, te to učinila, a onda je kao Fridin muž to sve zataškao, na kraju se ona odjednom radi toga kaje. To sve već postaje nekakva sapunica i nikako mi se ne uklapa u ovoj roman koji je ipak jedno ozbiljnije djelo i nikako neka trivijalna književnost.
Moje mišljenje o ovoj knjizi je sasvim podijeljeno. S jedne strane oduševljena sam detaljnim poniranjem u odnose teškoga bolesnike i ljudi oko njega, a s druge strane ostatak romana me ostavio posve ravnodušnom, nikada nisam imala osjećaj da je Frida stvarno osoba. Bbez obzira na to što sam godinama njen obožavatelj i apsolutno sam njome fascinirana osjećala sam da mi je „njena životna priča“ odjednom dosadna. Nisam imala osjećaj da je Frida žena, sestra, kćer, prijateljica i Meksikanka, već više da je simbol kroz koji se progovara. Mislim da je zaslužila više. Mislim da je Frida zaslužila da joj se pristupi uzimajući u obzir njezino etničko i kulturološko nasljeđe, te najviše od svega nasljeđe njezine umjetnosti. Mene osobno puno manje zanima Fridin otvoreni brak, te filozofski razglabanja o odnosu muškarca i žene, od njenih slika i onoga iz čega su one potekle. Svakako da je bol često ključ kojim možemo pristupiti njenim slikama, ali ne možemo se zaustaviti na tome. Frida nije samo patnica i njen život nije samo njen bračni život. Da zaključim, ova knjiga mi se svidjela, ali me nije oduševila. U umjetničkom smislu, to jest što se tiče samoga pisanja, rekla bi da ima dijelova koji su jednostavno genijalni, ali ih nekako prekrivaju dijelovi koji su prosječni ili čak ispodprosječni. Pročitala sam je u sat, dva, ali iako mi se činila lakom za čitanje, ostao mi je neki osjećaj težine. Jesam li previše očekivala? Možda, no na nekoj osobnoj razini, ostala sam razočarana što u ovom romanu o Fridi nisam imala osjećaj da doista čitam o Fridi.
Mislim da je naslov knjige odlično pogođen, ovo je doista knjiga o boli. Ono što mi se u knjizi izrazilo svidjelo je sam opisi kronične boli i njegove psihološko- fiziološke posljedice na osobu koja kroz to prolazi. Da mogu ocijeniti samo taj dio knjige, dobila bi čistu peticu. Kronična bol kao dio pa skoro i stil života, njen utjecaj na ljudske odnose, na prijateljstva, na obitelj pa čak i na seksualnost- to je tema o kojoj se ne govori često i doista se divim autorici što je hrabro progovorila o tome. Činilo mi se da je te nevjerojatno intimne i detaljne opise boli mogla napisati samo žena koja je i sama prošla kroz sve to. Nedavno sam i sama izašla iz bolnice nakon komplicirane operacija, pa sam dodatno senzibilizirana na ovu temu. Sjećanja na produženi boravak u bolnici i osjećaj izolacije koji on nosi su još svježa. Nisam mogla izdržati znatiželju pa sam potražila informaciju je li sama autorica imala kakve zdravstvene probleme (nešto što mi se čini kao kopanje u privatnost, ali nisam mogla izdržati) i što sam pročitala potvrdilo je ono što sam pretpostavljala, naime spisateljica je bila na dijalizi i mislim se to i spominje kao nekakva inspiraciju za knjigu (ili me barem članak u novinama koji sam pročitao naveo da to mislim). U svakom slušaju, ova spisateljica definitivno zna što znači boravak u bolnici, te što je još važnije, nepogrješivo prenosi to iskustvo te sve izazove koje donosi. Da se knjiga koncentrirala samo na taj aspekt Fridina života, te doista uronila u tematiku, možda bi čak i bila (za mene osobno) uspjelija.
Moram dodati da na moju ocjenu nije utjecalo to što ja Fridu vidim drugačije od autorice, jer naravno da ona ima pravo stvoriti Fridu kakvu želi u svome djelu (mada se to meni ili bilo kome može više ili manje subjektivno sviđati) jer je ona ta koja stvara samu priču i knjigu, pa time i o osobu o kojoj priča priču, to je umjetnička sloboda na koju neosporno ima pravo. No, ono što mi se nije svidjelo, je nešto što bi mogla nazvati objektivnim nedostatkom knjige, a to je da je sam portret Fride neujednačen. Fridu kao osobu zapravo i nisam u punom smislu riječi osjetila. Samo na nekoliko mjesta u knjizi progovara svojim glasom, a čak mi se tu najmanje učila autentičnom, najviše mi je bila bliska prikazana opisima iz trećega lica, pogotovo kada je bila riječ o njenoj bolesti. Što se tiče tih kratkih pasusa u kojima Frida progovara u prvom licu, mora priznati da mi je bilo jako zbunjujuće što te rečenice nisu nekako odvojene ili označene, jer nagli prijelaz iz trećega lica u prvo je bio previše drastičan i nekako umjetan. No, to nije bio glavni problem, više me je smetalo što sam imala osjećaj da Frida nije lik u samom smislu riječi, već nekakav simbol i dobra prilika da se na trenutke istraže muško-ženski odnosi, što bi bilo u redu da roman kao takav ipak nema neku biografsku formu, a da ne kažem zaplet i raspet koji upućuju da je Frida doista trebala biti glavni lik djela. Ima tu puno priče o Fridi, puno detalja o njenom životu, detalja koji su nekad i veoma poetično uključeni u samo pisanje, ali opet to sve nije dovoljno da ona postane lik u djelu. Ako je doista trebala biti samo nekakav prostor, simbol, vrata kroz koji će se pričati o temama umjetnosti, bolesti, nevjera i braka, onda je roman ipak trebao malo drugačije izgledati- takvo je barem moje mišljenje. Roman ima zapravo poprilično tipično biografsku formu, počinje Fridim djetinjstvom, nastavlja se djevojaštvom, te konačno odraslom dobu i smrću, te mi se čini logičnim očekivati nekakvu psihološku razradu i razvoj lika (što je doista i postignuto u nekim dijelovima, ali nikako u cijelom romanu).
Već sam naglasila koji mi se aspekt knjige najviše sviđa i zašto, te kako smatram da je kvalitetno progovorila o samoj temi boli. Uz to bi bi i dodala i to da Drakulić možda najbolje oslikava Fridu kada govori o njenom djetinjstvu i bolestima. U tim dijelovima je često veoma elokventna, pa čak i poetična, a njeno pero je lako. No, kada se radi o Fridi odrasloj ženi, u onim dijelovima kada nije u bolnici ili teško bolesna, odjednom se stvara neka nepremostiva udaljenost i sam lik se pomalo gubi u grozničavom samoispitivanju koje sumnjivo nalikuju feminističkim filozofskim traktatima naše modernije generacije, a na taj način gubi se Fridina humanost te na trenutke postaje gotovo nekakva karikatura. Nisam očekivala da će se Frida prikazati u svojoj kompleksnosti, niti da će se doista prenijeti njena kultura i mentalni sklop meksičke žene, ali sam opet očekivala više, očekivala da oživi kao lik. Većinom se kroz knjigu Fridu prikazuje kao tužnu ženu, podčinjenu svome mužu, tek pred kraj se govori o nekim promjenama raspoloženja, koje u samoj knjizi nisu prikazane, već ih samo spominje. Bilo bi ih zanimljivo i vidjeti, zar ne? Mislim vidjeti u smislu da nam se pokažu kroz riječi, u samom tekstu. Imala sam osjećaj kao da spisateljica ne zna koju nam Fridu pokazati ili kao da za nju nema vremena jer ima toliko toga zanimljivoga za kazati. Malo je dijaloga ili nečega što bi nam pružila uvod u Fridino ponašanje, najviše je samih opisa njenih razmišljanja i unutarnjih proživljavanja, a i ona su nekako svugdje pomalo, nigdje određeno i kao što sam rekla podsjećaju na novije feminističke članke. S jedne strane, Frida je umjetnica i doista se Drakulić posvećuje na nekoliko mjesta opisima njenih slika, te su ti opisi jako zanimljivi, no koliko se sjećam nema nijedan opis njenoga slikanja. Ispada kao da je za Fridu slikanje nekakav hobi. Istina je da Drakulić piše o Fridinim preispitivanjima, o njenom žaljenju što je prikazivala drugima da joj je slikanje hobi, kada je zapravo bilo puno više, no opet samo slikanje, čin slikanja, to se ne opisuje. Ne opisuje se što osjeća dok slika, kako pronalazi vrijeme za slikanje i tako dalje. Govori se o tome koji događaju su potakli koju sliku i to je doista dobro za razumijevanje, ali ja sam to već sve ionako znala pa mi to nije bilo toliko zanimljivo, zapravo vjerujem da je većini to poznato, to je više neka opća kultura nego nove informacije. Jedino vrijeme kada se pokazuje Frida kako slika je pri kraju kada ukratko opisuje kako nema snage za slikanje i miješanje boja, a to baš i nije neki opis. Nedostajali su mi ti opisi slikanja i to što je tek nekoliko navoda u djelu o slikanju, spominje se da Frida ne može bez njega i to je nekako otprilike to. No, dobro to i nije možda neki veliku propust, možda se i ne može očekivati od nekoga tko nikad nije slikao da ide u takve detalje, a opet nekako sam očekivala da slikarstvo bude istinski dio djela i nekakvo mi je razočarenje što je po strani.
Kada ovu knjigu (možda nepravedno) usporedim sa sličnim djelom Irene Vrkljan „Marina ili u o biografiji“ u kojem spisateljica niže svoja sjećanja i isprepleće ih sa promišljanjima o poznatoj ruskoj pjesnikinji jednako tužne sudbine, moram priznati da mi se knjiga Irene Vrkljan puno više svidjela. Irena mi se čini puno manje pretencioznom, a čak i s ne tipičkim i nelinearnim načinom pripovijedanja i s puno manje riječi, uspijeva stvoriti Marinu Cvetaevu kao istinski lik. Možda je neprilično praviti takve usporedbe, ali one se bez obzira na prilično ili neprilično neizbježno pojavljuju u glavi. Čini mi se da Drakulić progovara kroz Fridu, da izražava vlastite misli i mišljena i stavlja ih u njena usta, što zapravo samo po sebi ne bi trebalo biti problem, no problem je kada se ne slaže sa samim ritmom, koncepcijom i radnjom romana. Po mome mišljenju trebala je ili dopustiti Fridi da postane lik u pravom smislu riječi ili napisati roman koji bi bio više filozofski i manje linearan, ili možda čak i smisliti način da se to dvoje odjeli. Ovako mi je roman, moram priznati, poprilično zbunjujući za čitanje.
Osim opisa bolnice i umjetnosti, veliki dio romana zapravo zauzima razglabanje o i razrada odnosa između muža i žene, između Fride i Diega ( koji se u romanu naziva maestro). Sveukupno, ne bi rekla da je obavljen loš posao, ali opet nije ni posebno dobar. Subjektivno govoreći, nije mi se sviđalo pretvaranje Fride u žrtvu, prvo žrtvu muža, pa onda same sebe. Ta njena mržnja prema sebi jer je živjela na račun muža mi se čini malo pretjeranom. Stalna preokupacija oko zarađivanja mi se ne čini vjerodostojnom za to vrijeme, no dobro to nije glavna stvar. Frida koja kao mlada djevojka želi zarađivati za svoju obitelj i odlazi Maestru sa stavom junakinje filma Working Girl mi je bila posve neuvjerljiva. Pojedini njihovi susreti previše su mi podsjećali na biografski film o Fridi. U odnosu Fride i Maestra bilo je previše melodrame za moj ukus. Iskreno, stalno istraživanje njihova odnosa i pokušaj da ga se objasni, sve mi je nakon nekoga vremena postalo naporno. Svidjelo mi se što, barem povremeno, Maestro nije prikazan kao nekakav tipični negativac nego kao čovjek koji je eto takav kakav je, ali opet bilo je trenutaka u knjizi kada je upravo to, nekakva karikatura, te mi se katkada on kao i Frida činio simbolom ili karikaturom. Zašto on zauzima tako veliki dio knjige ako ne da zaživi kao lik? No, kao lik on nije sasvim uspješan, kao ni sama Frida. Zanimljivo je kako se spominje svaka njegova ljubavnica, a o Fridim vezama se vrlo malo govori. Moram priznati da mi je to bilo čudno i neujednačeno. Spominjuju se samo dvije Fridine veze, a najviše se govori o vezi s Trockim koji je prikazan kao nekakav kurviš, pa je i Frida u tom odnosu sa njim malo smiješna.Sada kada razmislim samo je jedna žena u cijeloj knjizi čiji mi se portret učinio posve uspjelim, a to je Natalia žena Trockoga. Možda zato što je Natalia etnički Slavenka, pa je samoj autorici bliža po kulturološkom ključu. Kada već govorimo o kulturi, nisam osjetila meksičku kulturu ni u tragovima. Tvrdnje da je Frida razvila svoj stil odijevanja samo da zadrži i zadobije pažnju svoga muža/mentora su mi također pretjerane. Tvrdnje da je njezino zanimanje za komunizam bilo isključivo motivirano željom da zadobije Maestra također su mi nekako neumjesne.
Konačno, sami kraj mi je bio veliko razočarenje. Bio je dosta razbacan i težak za pratiti, te mi se činilo da se u njega pokušalo uključiti previše različitih elemenata. Umjesto nekakve kulminacije odnosa Maestra i Fride, opet se tone u nekakve polu-obračune i filozofske traktate. Maestro je malo nježan, malo nije- nije to samo po sebi sporno, već što sam kao i u slučaju Fride imala dojam da ga ne vidim kao stvarni lik, već više kao simbol. Isto tako Frida je malo posesivna, malo plemenita, a sve bez neke zaokruženosti ličnosti. Nadalje, mogu reći i da je sam ljubavni trokut Frida, njena setra i muž, bio neujednačeno prikazan. Pri kraju romana Fridina sestra, ljubavnica njena muža odjednom dobiva važnost i iako mi je bio zanimljiv taj prevrat, nekako je prenagli nakon svega što je bilo rečeno o njoj.
Opis Fridina suicida, ne samo sam čin već način na koji je napisan, mi je bio potpuno predvidljiv i još više neuvjerljiv. Da se razumijemo, ja podupirem eutanaziju i ne bih nikada osudila nijednu osobu koja boluje od bilo kakve kronične bolesti za takav čin. Istina je da svima koji pate od kroničnih bolesti to padne na pamet i to ozbiljnije promišljaju nego prosječan čovjek, ali opet ono što mi je to sve činilo nelogičnim je unutar samoga djela, ne izvan. Nije mi se sviđalo kako je kraj napisan i gotovo. Ne ću ulaziti u to je li smatram da je Frida povijesna osoba mogla tako nešto učiniti (mislim da povijest ne isključuje tu mogućnost). U svakom slučaju, ovo je djelo fikcije i ostavljam mu tu umjetničku slobodu. No, ono što me osobno mučilo je da mi je ta cijela ta epizoda bila pomalo patetična i nimalo neuvjerljiva. Najgore mi je bilo kada je Drakulić izmislila neku djevojku koja je došla na vrata Fridi i zaprijetila joj da će se ubiti ako ova ne spava sa njom, te to učinila, a onda je kao Fridin muž to sve zataškao, na kraju se ona odjednom radi toga kaje. To sve već postaje nekakva sapunica i nikako mi se ne uklapa u ovoj roman koji je ipak jedno ozbiljnije djelo i nikako neka trivijalna književnost.
Moje mišljenje o ovoj knjizi je sasvim podijeljeno. S jedne strane oduševljena sam detaljnim poniranjem u odnose teškoga bolesnike i ljudi oko njega, a s druge strane ostatak romana me ostavio posve ravnodušnom, nikada nisam imala osjećaj da je Frida stvarno osoba. Bbez obzira na to što sam godinama njen obožavatelj i apsolutno sam njome fascinirana osjećala sam da mi je „njena životna priča“ odjednom dosadna. Nisam imala osjećaj da je Frida žena, sestra, kćer, prijateljica i Meksikanka, već više da je simbol kroz koji se progovara. Mislim da je zaslužila više. Mislim da je Frida zaslužila da joj se pristupi uzimajući u obzir njezino etničko i kulturološko nasljeđe, te najviše od svega nasljeđe njezine umjetnosti. Mene osobno puno manje zanima Fridin otvoreni brak, te filozofski razglabanja o odnosu muškarca i žene, od njenih slika i onoga iz čega su one potekle. Svakako da je bol često ključ kojim možemo pristupiti njenim slikama, ali ne možemo se zaustaviti na tome. Frida nije samo patnica i njen život nije samo njen bračni život. Da zaključim, ova knjiga mi se svidjela, ali me nije oduševila. U umjetničkom smislu, to jest što se tiče samoga pisanja, rekla bi da ima dijelova koji su jednostavno genijalni, ali ih nekako prekrivaju dijelovi koji su prosječni ili čak ispodprosječni. Pročitala sam je u sat, dva, ali iako mi se činila lakom za čitanje, ostao mi je neki osjećaj težine. Jesam li previše očekivala? Možda, no na nekoj osobnoj razini, ostala sam razočarana što u ovom romanu o Fridi nisam imala osjećaj da doista čitam o Fridi.
July 28, 2022
E tulburatoare povestea Fridei, spusa de Slavenka. Scriitoarea sapa atat de adanc in mintea artistei, pana cand ajunge la esenta constiintei acesteia, refacandu-i identitatea strat cu strat, dand la o parte durerea, lacrimile si deznadejdea de zi cu zi, construind corsetul de diamant al mandriei si vanitatii, al vointei neclintite, al puterii de neimaginat pentru un om obisnuit, in care Frida Kahlo s-a incatusat pe viata, pentru a se adapta lumii, in felul ei unic si pentru a-i proteja pe ceilalti, mai ales pe cei pe care i-a iubit cel mai mult: parintii, sora (Cristina), sotul (Maestro).
Mi-a placut aceasta carte pentru finetea scriiturii, pentru forta personajului si pentru paradoxurile care razbat din ea si dupa ce am inchis-o.
Mi-a placut aceasta carte pentru finetea scriiturii, pentru forta personajului si pentru paradoxurile care razbat din ea si dupa ce am inchis-o.
November 27, 2019
★★★☆☆ 3.5 stars
March 18, 2023
O scriere intensă într-o carte mică despre viața celebrei pictorițe mexicane Frida Kahlo cu experiențe remarcabile atât ca artistă, cât și în calitate de soție.
O explorare pe cât de minunată, pe atât de tulburătoare a durerii, a iubirii și a artei, care mi-a adus o nouă înțelegere a picturilor Fridei. Tablourile sale aveau puterea de a vorbi, își picta propria ei viață. A preferat să picteze și nu a permis bolii să devină o scuză ca să nu facă nimic.
M-a impresionat modul în care examinează efectele durerii cronice asupra vieții unei persoane, precum și a familiei sale.
Accidentul căruia-i supraviețuise îi dăruise curajul celor care nu aveau nimic de pierdut.
Admir autoarea pentru că s-a aventurat în acele ape tulburi. Uimitoare intrare în psihicul Fridei, o viață neobișnuită cu momente îngrozitoare, atunci când practic moartea te pândește zilnic, câtă forță, rezistență și voință totuși există.
“Pentru ea pictura era un colac de salvare care o ținea la suprafață și îi permitea să înoate și să respire.”
“A picta autoportrete era un fel de ritual magic, ca o exorcizare.”
“În boala ei era nemărginit de singură. Înghițea atenție, admirație, tandrețe, dar rămânea în continuare flămândă.”
O explorare pe cât de minunată, pe atât de tulburătoare a durerii, a iubirii și a artei, care mi-a adus o nouă înțelegere a picturilor Fridei. Tablourile sale aveau puterea de a vorbi, își picta propria ei viață. A preferat să picteze și nu a permis bolii să devină o scuză ca să nu facă nimic.
M-a impresionat modul în care examinează efectele durerii cronice asupra vieții unei persoane, precum și a familiei sale.
Accidentul căruia-i supraviețuise îi dăruise curajul celor care nu aveau nimic de pierdut.
Admir autoarea pentru că s-a aventurat în acele ape tulburi. Uimitoare intrare în psihicul Fridei, o viață neobișnuită cu momente îngrozitoare, atunci când practic moartea te pândește zilnic, câtă forță, rezistență și voință totuși există.
“Pentru ea pictura era un colac de salvare care o ținea la suprafață și îi permitea să înoate și să respire.”
“A picta autoportrete era un fel de ritual magic, ca o exorcizare.”
“În boala ei era nemărginit de singură. Înghițea atenție, admirație, tandrețe, dar rămânea în continuare flămândă.”
July 20, 2018
Gospođa Drakulić Fridu piše tako da se svaka rečenica usječe duboko u čitatelja, toliko da možemo osjetiti kako je to kad je cijeli život bol. Fridino tijelo je bol, ljubav, obitelj i međuljudski odnosi također. Sreća nije ni u malim stvarima, a sama junakinja je maska koju bol navlači kako bi prkosila usamljenosti. Krvavo štivo.
March 21, 2010
Having already seen Julie Taymor/Salma Hayek's fantastic "Frida" and watched two bio-documentaries, read a children's book and seen two exhibits on Frida, for me this didn't add much to my appreciation of Kahlo.
At times it felt like a well-written thesis mixed with italicized impressionistic reviews of Kahlo's paintings. Mingling pain with paint in Drakulic's palette does not feel new. Meanwhile the vexsome insertion of man into a woman's life felt like a bit of a distraction or undermining of the power of Kahlo's story.
I feel like so much time is spent on Diego Rivera, I think exclusively referred to as a depersonalized "the Masetro" just eclipses Kahlo, and perhaps cheats us from (imagined) ideas of their relationship. Again there is always so much trouble writing fiction from real people and real stories. Meanwhile Trotsky seems like a buggery buffoon, but it is his wife Natalia whose brief moments in this novel had the biggest impact I felt.
The book is a short, quick read, but it may merely sustain your interest in Kahlo rather than add to it. Maybe the book tells more about its author Drakulic?
At times it felt like a well-written thesis mixed with italicized impressionistic reviews of Kahlo's paintings. Mingling pain with paint in Drakulic's palette does not feel new. Meanwhile the vexsome insertion of man into a woman's life felt like a bit of a distraction or undermining of the power of Kahlo's story.
I feel like so much time is spent on Diego Rivera, I think exclusively referred to as a depersonalized "the Masetro" just eclipses Kahlo, and perhaps cheats us from (imagined) ideas of their relationship. Again there is always so much trouble writing fiction from real people and real stories. Meanwhile Trotsky seems like a buggery buffoon, but it is his wife Natalia whose brief moments in this novel had the biggest impact I felt.
The book is a short, quick read, but it may merely sustain your interest in Kahlo rather than add to it. Maybe the book tells more about its author Drakulic?
June 16, 2018
Mi sono approcciata a questo libro con una grande curiosità per la vita di Frida Khalo, di cui sapevo ben poco, ma credo sia stato un errore, perché, per chi non la conosce già, è molto confusionario.
Si dice che quando si sta per morire la vita passi davanti, e presumibilmente, non passa davanti in ordine cronologico, ma in base ai ricordi più o meno segnanti, anche quelli che credevamo di aver rimosso perché troppo dolorosi. E questo libro vuole essere proprio quello, una carrellata di ricordi sparsi ma fondamentali nella vita di Frida, mentre giace nel suo letto di morte. I ricordi sono a volte in terza, a volte in prima persona, inframezzati dalla descrizione di alcuni quadri e di come siano collegati al ricordo, spiegando l'emozione che li ha ispirati.
E così, leggerò altro su questa pittrice, sperando di potermi fare un'idea più chiara della sua vita, anche se questa ricostruzione di eventi e di sentimenti di Slavenka Drakulic non è completamente da buttar via.
Si dice che quando si sta per morire la vita passi davanti, e presumibilmente, non passa davanti in ordine cronologico, ma in base ai ricordi più o meno segnanti, anche quelli che credevamo di aver rimosso perché troppo dolorosi. E questo libro vuole essere proprio quello, una carrellata di ricordi sparsi ma fondamentali nella vita di Frida, mentre giace nel suo letto di morte. I ricordi sono a volte in terza, a volte in prima persona, inframezzati dalla descrizione di alcuni quadri e di come siano collegati al ricordo, spiegando l'emozione che li ha ispirati.
E così, leggerò altro su questa pittrice, sperando di potermi fare un'idea più chiara della sua vita, anche se questa ricostruzione di eventi e di sentimenti di Slavenka Drakulic non è completamente da buttar via.
December 29, 2012
Amazing entry into Kahlo's psyche. An exploration of pain and love and art that brought me new understanding of Kahlo's art (I looked up paintings on google images as Drakulic described them). Drakulic has long been one of my favorite authors and this slim work again showed her amazing skill.
November 28, 2021
Jako teška, mučna priča o životu jedne od najpoznatijih svetskih umetnica. Ispričana u trećem licu jednine, ali na trenutke Frida nam progovara glasom u prvom licu.
“Prošlogodišnja amputacija noge bila mi je trideset i druga operacija, pomislila je dok je opipavala ožiljke na leđima, na trbuhu, na nozi. A što je s onima koje ne ostavljaju vidljive ožiljke? Računaju li se i pobačaji u operacije? Ipak ih se ne uspijevam svih prisjetiti. Možda je to i dobro. Kako li je samo uzaludno ovo moje računanje.”
Tako nekako počinje priča, a Frida se prvo vraća mislima u rano detinjstvo kad je prvi put osetila bol koja joj je večiti saputnik,
”...navikavati se na bol koja se uselila u nju i postala sustanar kojeg se višenikada neće riješiti.”. Bilo joj je šest godina kada je obolela od dečje paralize i devet meseci provela ležeći u krevetu. Zatim je sa 18 godina doživela saobraćajnu nesreću:
“Aleks, koji je kao nekim čudom ostao neozlijeđen, rekao joj je kasnije da joj je desna noga, ona šepava, slomljena na jedanaest mjesta, a stopalo iščašeno i zdrobljeno. Kičma je bila slomljena na tri mjesta u predjelu križa, ključna kost također, kao i treće i četvrto rebro. Lijevo je rame bilo iščašeno. I sve će to doktori nekako moći pokrpati, osim kičme i napukle zdjelice, rekao je. Zatim je opisao ono što je vidio svojim očima: dugačku metalnu šipku koja joj je probila trbuh u visini lijevog kuka i izašla kroz vaginu.”.
U suštini, sledimo njen život, kako je utehu prvo našla u slikanju :
“slikanje je za nju bilo poput pojasa za spašavanje koji ju je održavao na površini i omogućavao joj da pliva, da diše.”
”Te njene sličice bile su bolne i neobične. Iako zapravo ispovjedne, bile su duboko provokativne jer su, poput bodeža, prodirale u drugo biće. Čak i kad njihovo značenje nije bilo odmah vidljivo, od njih bi gledatelja zabolio želudac i postalo bi mu mučno.”
” Ponekad, poput nesavladive sile, onaj, njoj dobro poznati demon morao je izići van. Tražio je put. Izlazio je kroz suze, krikove, psovke, ali ništa osim slikanja nije ga moglo smiriti i nadvladati. Jer dok je slikala, samo u tim trenucima, osjećala je kako više ne boravi u tijelu. Ono bi postalo samo medij. Zaboravila bi na njega, na sebe. Ti dragocjeni trenuci mira bili su joj nagrada.”
“za nju je slikanje autoportreta bilo neka vrsta magijskog obreda, poput egzorcizma.”
Udaja sa njenim Maestrom joj je bila druga uteha, ali je on postao još jedna njena duboka rana:
“Željela je Maestru roditi dijete, iako je on prema toj ideji bio prilično ravnodušan.Imao je već dvoje djece i nije mu bilo osobito stalo da dobije još jedno. Bila je dovoljno neiskusna da vjeruje kako će ga tako još više vezati uz sebe. Poslije joj je postalo jasno da to nije bio njen jedini razlog. Željela je dijete ipak najviše zbog sebe. Znala je, žene koje imaju djecu nikada nisu tako očajnički osamljene, i ona bi se s djetetom osjećala manje sama.”
“neko vrijeme nakon abortusa, kamo god bi pogledala, vidjela je smrt. Ima li izlaza, pitala se. Već tada je razmišljala o samoubojstvu. Ali bila je svjesna da je smrt uvijek prisutna kao mogućnost. Njoj, koja se mora napregnuti da preživi, smrt se cerila iz svake injekcije, prije svake operacije. Uvijek joj je bila na dohvat ruke. Život, a ne smrt, još je uvijek za nju bio daleko veći izazov. Trebalo je poroditi samu sebe. Oživjeti samu sebe. Podnositi svoju osudu bez mogućnosti žalbe. Živjeti. Kad bi mu samo mogla objasniti koliko je dubok i uništavajući taj njen osjećaj izopćenosti i nijemosti. Razumije li je Maestro, pitala se, je li ju ikada razumio? Ponekad bi joj se učinilo da je razumije, barem dijelom, na nekoj razini. A zatim bi se uvjerila da oni ipak govore različitim jezicima. On jezikom politike i ideologije, jer njih je doživljavao kao svoju stvarnost. Ona jezikom osjećaja, jezikom boli i samoće. Muško i žensko slikarstvo? Nije razmišljala na taj način. Bila je svjesna razlike između muškog i ženskog iskustva stvarnosti, ali također između iskustva bolesne i zdrave osobe.”
Ipak, glavni je lik u ovoj knjizi sveprisutna BOL:
“Bol me učinila svjesnom tijela. Tijelo me učinilo svjesnom propadanja i smrti. Ta svijest me učinila starom. Dobila sam odgodu smrtne kazne, ali morala sam živjeti s dvostrukim saznanjem: ne samo da ću umrijeti - u tome nisam bila nikakav izuzetak, samo što me ta spoznaja pogodila prilično rano - nego i što to točno znači. Već sam imala to iskustvo. Za razliku od drugih osuđenika, kojima je smrt apstrakcija jer, zapravo, nemaju predodžbu što ih točno čeka, moja je odgoda uključivala i stalno podsjećanje, prisutnost boli.”
“Trebalo joj je vremena da prihvati činjenicu kako demon boli u njoj nije prebivao samo povremeno već je povremeno bilo samo ono stanje između, kad su bol i bolest bili primireni i uspavani. Trebalo joj je snage da prihvati svoju osudu i nastavi slikati, da ne pristane ostati zakopana i ne dopusti bolesti da je proždre do kraja.”
Ma celu bih knjigu mogla prepisati, toliko mi se dopao stil. Preporuke!
“Prošlogodišnja amputacija noge bila mi je trideset i druga operacija, pomislila je dok je opipavala ožiljke na leđima, na trbuhu, na nozi. A što je s onima koje ne ostavljaju vidljive ožiljke? Računaju li se i pobačaji u operacije? Ipak ih se ne uspijevam svih prisjetiti. Možda je to i dobro. Kako li je samo uzaludno ovo moje računanje.”
Tako nekako počinje priča, a Frida se prvo vraća mislima u rano detinjstvo kad je prvi put osetila bol koja joj je večiti saputnik,
”...navikavati se na bol koja se uselila u nju i postala sustanar kojeg se višenikada neće riješiti.”. Bilo joj je šest godina kada je obolela od dečje paralize i devet meseci provela ležeći u krevetu. Zatim je sa 18 godina doživela saobraćajnu nesreću:
“Aleks, koji je kao nekim čudom ostao neozlijeđen, rekao joj je kasnije da joj je desna noga, ona šepava, slomljena na jedanaest mjesta, a stopalo iščašeno i zdrobljeno. Kičma je bila slomljena na tri mjesta u predjelu križa, ključna kost također, kao i treće i četvrto rebro. Lijevo je rame bilo iščašeno. I sve će to doktori nekako moći pokrpati, osim kičme i napukle zdjelice, rekao je. Zatim je opisao ono što je vidio svojim očima: dugačku metalnu šipku koja joj je probila trbuh u visini lijevog kuka i izašla kroz vaginu.”.
U suštini, sledimo njen život, kako je utehu prvo našla u slikanju :
“slikanje je za nju bilo poput pojasa za spašavanje koji ju je održavao na površini i omogućavao joj da pliva, da diše.”
”Te njene sličice bile su bolne i neobične. Iako zapravo ispovjedne, bile su duboko provokativne jer su, poput bodeža, prodirale u drugo biće. Čak i kad njihovo značenje nije bilo odmah vidljivo, od njih bi gledatelja zabolio želudac i postalo bi mu mučno.”
” Ponekad, poput nesavladive sile, onaj, njoj dobro poznati demon morao je izići van. Tražio je put. Izlazio je kroz suze, krikove, psovke, ali ništa osim slikanja nije ga moglo smiriti i nadvladati. Jer dok je slikala, samo u tim trenucima, osjećala je kako više ne boravi u tijelu. Ono bi postalo samo medij. Zaboravila bi na njega, na sebe. Ti dragocjeni trenuci mira bili su joj nagrada.”
“za nju je slikanje autoportreta bilo neka vrsta magijskog obreda, poput egzorcizma.”
Udaja sa njenim Maestrom joj je bila druga uteha, ali je on postao još jedna njena duboka rana:
“Željela je Maestru roditi dijete, iako je on prema toj ideji bio prilično ravnodušan.Imao je već dvoje djece i nije mu bilo osobito stalo da dobije još jedno. Bila je dovoljno neiskusna da vjeruje kako će ga tako još više vezati uz sebe. Poslije joj je postalo jasno da to nije bio njen jedini razlog. Željela je dijete ipak najviše zbog sebe. Znala je, žene koje imaju djecu nikada nisu tako očajnički osamljene, i ona bi se s djetetom osjećala manje sama.”
“neko vrijeme nakon abortusa, kamo god bi pogledala, vidjela je smrt. Ima li izlaza, pitala se. Već tada je razmišljala o samoubojstvu. Ali bila je svjesna da je smrt uvijek prisutna kao mogućnost. Njoj, koja se mora napregnuti da preživi, smrt se cerila iz svake injekcije, prije svake operacije. Uvijek joj je bila na dohvat ruke. Život, a ne smrt, još je uvijek za nju bio daleko veći izazov. Trebalo je poroditi samu sebe. Oživjeti samu sebe. Podnositi svoju osudu bez mogućnosti žalbe. Živjeti. Kad bi mu samo mogla objasniti koliko je dubok i uništavajući taj njen osjećaj izopćenosti i nijemosti. Razumije li je Maestro, pitala se, je li ju ikada razumio? Ponekad bi joj se učinilo da je razumije, barem dijelom, na nekoj razini. A zatim bi se uvjerila da oni ipak govore različitim jezicima. On jezikom politike i ideologije, jer njih je doživljavao kao svoju stvarnost. Ona jezikom osjećaja, jezikom boli i samoće. Muško i žensko slikarstvo? Nije razmišljala na taj način. Bila je svjesna razlike između muškog i ženskog iskustva stvarnosti, ali također između iskustva bolesne i zdrave osobe.”
Ipak, glavni je lik u ovoj knjizi sveprisutna BOL:
“Bol me učinila svjesnom tijela. Tijelo me učinilo svjesnom propadanja i smrti. Ta svijest me učinila starom. Dobila sam odgodu smrtne kazne, ali morala sam živjeti s dvostrukim saznanjem: ne samo da ću umrijeti - u tome nisam bila nikakav izuzetak, samo što me ta spoznaja pogodila prilično rano - nego i što to točno znači. Već sam imala to iskustvo. Za razliku od drugih osuđenika, kojima je smrt apstrakcija jer, zapravo, nemaju predodžbu što ih točno čeka, moja je odgoda uključivala i stalno podsjećanje, prisutnost boli.”
“Trebalo joj je vremena da prihvati činjenicu kako demon boli u njoj nije prebivao samo povremeno već je povremeno bilo samo ono stanje između, kad su bol i bolest bili primireni i uspavani. Trebalo joj je snage da prihvati svoju osudu i nastavi slikati, da ne pristane ostati zakopana i ne dopusti bolesti da je proždre do kraja.”
Ma celu bih knjigu mogla prepisati, toliko mi se dopao stil. Preporuke!
November 29, 2023
اسم فریدا کالو رو خیلی شنیده بودم و چیزهای نسبی ازم میدونستم اما با این کتاب بیشتر از درد و رنج و بیماریش آگاه شدم. زندگی خصوصیش، ازدواجش، خیانتهایی که دید و همه اینها بهخاطر تصادقی بود که منجر به بیماری دائمیاش شد طوری که در 47 سال زندگیاش 32 عمل جراحی داشت و همون تصادف ازش یه نقاش ساخت و با عشق زندگیش که استادش بود آشنا شد و ازدواج و سایر اتفاقاتی که توی کتاب بهش پرداخته.
کتاب میتونست بیشتر احساسات رو برانگیزه اما تا لحظه مرگش نوشته بود و کوتاه و درعینحال دیدگاه جامعی از زندگی فریدا بهم بداد.
کتاب میتونست بیشتر احساسات رو برانگیزه اما تا لحظه مرگش نوشته بود و کوتاه و درعینحال دیدگاه جامعی از زندگی فریدا بهم بداد.
March 1, 2019
Toliko tuge da sam se jedva natjerala da završim ovu knjigu. Mogla je malo ubacit i ljubavi. Jer poznato je da je ljubav između Fride i Diega bila jedna od najveći u prošlom vijeku. Knjigu bi svako preporučila osobama koje pate jer iz nje mogu uzeti malo Fridine snage. Ona je prošla sve u životu sa takvom energijom . Žao mi je što je ovdje na toliko strana opisana kao Diegov priljepak ipak je ona bila Frida Khalo.
Read
October 9, 2022Златното сечение във "Фрида, или за болката" от Славенка Дракулич (изд. "Панорама", 2022)
Ако болката и любовта, събрани, правят живота, то тук животът, отнесен към болката, би бил равен на отношението на болката към любовта, образуващи златно сечение. В математиката златно сечение, познато още като златна пропорция, златен коефициент и божествена пропорция, представлява ирационално число, което изразява отношение на части, за които по-голямата се отнася към по-малката така, както цялото към по-голямата: a/b=(a+b)/a. Стойността му е приблизително равна на 1,618. В уравнението на Фрида болката винаги е равна на малко повече от любов и половина, а животът - на малко повече от болка и половина.
Даниела,
09.10.2022 г., гр. София
Ако болката и любовта, събрани, правят живота, то тук животът, отнесен към болката, би бил равен на отношението на болката към любовта, образуващи златно сечение. В математиката златно сечение, познато още като златна пропорция, златен коефициент и божествена пропорция, представлява ирационално число, което изразява отношение на части, за които по-голямата се отнася към по-малката така, както цялото към по-голямата: a/b=(a+b)/a. Стойността му е приблизително равна на 1,618. В уравнението на Фрида болката винаги е равна на малко повече от любов и половина, а животът - на малко повече от болка и половина.
Даниела,
09.10.2022 г., гр. София
August 11, 2021
Koliko patnje i bola u životu jedne žene koja je uprkos svemu stekla mnogo hrabrosti i samopouzdanja da živi odvažno i ispunjeno. Njena borbenost je vrijedna divljenja.
September 1, 2022
Cat de intens e scrisa.
April 26, 2020
Jadna, jadna. Nekima život daje užasan križ, pa na njega samo dodaje cigle i teret. Frida je dobro i doživjela 47 godina, s obzirom na to koliki je križ nosila. Dječju paralizu, autobusnu nesreću u 18. godini, 32 operacije, i najveća pokora u obliku Diega Rivere, svog Maestra, voljenog i obožavanog, koji ju je varao sa svime što je nosilo suknju, uključujući i vlastitu sestru.
Da mogu birati, roditi se kao Frida Kahlo, ili ne roditi se uopće, bez sumnje bi izabrala ovo drugo. Svaka čast njenom slikarskom geniju, ali moj zaključak prema ovoj knjizi je da je njen život bio čisto mučenje i tortura, fizička i psihička. Ne, hvala.
Da mogu birati, roditi se kao Frida Kahlo, ili ne roditi se uopće, bez sumnje bi izabrala ovo drugo. Svaka čast njenom slikarskom geniju, ali moj zaključak prema ovoj knjizi je da je njen život bio čisto mučenje i tortura, fizička i psihička. Ne, hvala.
September 16, 2010
It is a painful book to read. Drakulic writes the paintings on to the page in a very artful manner. I don't agree with all of her view points. So three stars for and ok book with tons of Frida's best titles
May 13, 2014
Unatoč mnogobrojnim operacijama i stalnim bolovima meksička slikarica živi intenzivan i ispunjen život. U kontaktu je sa značajnim ljudima svoga vremena, a njezine slike postaju ikone 20. stoljeća. U dobi od 47 godina osjeća da će uskoro umrijeti. Ali ne prepušta se sudbini.
Frida Diegu: (citat)
„Oprosti mi, dragi moj, bila sam gruba prema tebi. Nepotrebno gruba i ogorčena. Ne želim takva otići, ali nemam više vremena ni za što drugo osim da te zamolim za oprost. Pogriješila sam u očekivanjima. Očekivala sam od tebe više nego što itko može dati. S kojim pravom? Zbog toga što sam i od sebe očekivala više? Zato što sam morala u životu tražiti više da bih dobila barem nešto? Jednostavna i sasvim očekivana opravdanja... A ipak, trebao mi je čitav život da shvatim kako svi ljudi nisu jednaki i kako čine samo ono što mogu, da daju samo koliko imaju – i da je to dragocjeno. Bila sam slijepo malo biće koje se očajnički borilo da preživi. I bojim se da u svojoj kratkovidnosti nisam vidjela ljude onakve kakvi jesu, nego kakvi bi trebali biti. I sebi i tebi nanijela sam nepotrebnu patnju. Da, sada vidim da sam od života očekivala više od patnje. Tvoja je ljubav, Maestro, trebala biti rješenje svih mojih problema''.
Frida Diegu: (citat)
„Oprosti mi, dragi moj, bila sam gruba prema tebi. Nepotrebno gruba i ogorčena. Ne želim takva otići, ali nemam više vremena ni za što drugo osim da te zamolim za oprost. Pogriješila sam u očekivanjima. Očekivala sam od tebe više nego što itko može dati. S kojim pravom? Zbog toga što sam i od sebe očekivala više? Zato što sam morala u životu tražiti više da bih dobila barem nešto? Jednostavna i sasvim očekivana opravdanja... A ipak, trebao mi je čitav život da shvatim kako svi ljudi nisu jednaki i kako čine samo ono što mogu, da daju samo koliko imaju – i da je to dragocjeno. Bila sam slijepo malo biće koje se očajnički borilo da preživi. I bojim se da u svojoj kratkovidnosti nisam vidjela ljude onakve kakvi jesu, nego kakvi bi trebali biti. I sebi i tebi nanijela sam nepotrebnu patnju. Da, sada vidim da sam od života očekivala više od patnje. Tvoja je ljubav, Maestro, trebala biti rješenje svih mojih problema''.
January 2, 2012
It's astonishing how much Slavenka Drakulic gets into a very short book. In a sense this is a biography of pain, told through the largely third person viewpoint of a dying Frida Kahlo looking back over her life. From childhood polio, through the dreadful consequences of a traffic accident Frida's body assaulted her most of the days of her life. Without her permanent pain she would not have become an artist, chronicling suffering in her pictures; nor would she have met, and married, the Maestro - Diego Rivera; nor might she have joined, left, then re-joined the Communist Party.
Drakulic's writing is as spare as ever - she is never prolix. There is no metaphorical tearing of hair or weeping or breast-beating. But then, that would not have been in Frida's character. From time to time Drakulic herself interrupts with passages in italics assessing individual paintings in the light of the artist's experience and perspective.
I felt I learned more from this slight novel about Rivera, Kahlo and Trotsky than I did from the overlong Lacuna.
Drakulic's writing is as spare as ever - she is never prolix. There is no metaphorical tearing of hair or weeping or breast-beating. But then, that would not have been in Frida's character. From time to time Drakulic herself interrupts with passages in italics assessing individual paintings in the light of the artist's experience and perspective.
I felt I learned more from this slight novel about Rivera, Kahlo and Trotsky than I did from the overlong Lacuna.
February 28, 2023
Am ales aceasta carte pentru ca m-a fascinat mereu personalitatea Fridei Kahlo si am vrut sa aflu ce se ascunde dincolo de tablourile sale "urlatoare".
Putin deceptionata de aceasta povestioara, nu mi-a spus nimic nou. Stiam povestea pictoritei, ca inca din copilarie moartea i-a dat tarcoale si i-a stat aproape. Dupa accidentul care i-a marcat viata pentru totdeauna, va urma o compatimire pe care o va simti din partea tuturor, fie ca va fi sau nu intemeiata.
Frida n-a pictat nimic altceva decat nenorocirea ei si tot timpul a trait cu frica de moarte. De asemenea, toata aceasta carte este o lamentare si o incercare de acceptare a mortii, pentru ea, o femeie care a considerat viata si nu moartea cea mai mare provocare, chiar si cu toata durerea pe care o simtea si-i controla trupul. Bilantul final este unul dramatic: 32 de operatii în 47 de ani de viata...
Un mare accent este pus si pe viata amoroasa controversata a artistei, care se credea nesatioasa, dar indreptatita sa simta si placere, nu doar durere... Scriitoare prezinta relatia toxica dintre Frida si Diego Rivera si evadarile acesteia in bratele altor barbati, precum Lev Trotki sau a altor femei, fara sa detalieze in niciun fel. Mi-as fi dorit mult mai multa imaginatie din partea scriitoarei, dar nu am reusit sa o gasesc.
Ei bine, cartea mi s-a parut relativ dezamagitoare, repetitiva si slabuta in domeniul documentarii, naratiunea banala, iar din acest motiv am notat-o cu 3 stelute. Incep sa cred ca nu imi plac aceste carti, din colectia Anansi, desi asa credeam. Sunt la a treia experienta si la a treia nota de 3...
"Cicatricile sunt locuri prin care o fiinta patrunde in singuratatea celuilalt, asta am invatat-o de la tine, cu tine. Ulterior am pictat aceste cicatrici, ca sa poata ajunge si altii la singuratatea mea."
Putin deceptionata de aceasta povestioara, nu mi-a spus nimic nou. Stiam povestea pictoritei, ca inca din copilarie moartea i-a dat tarcoale si i-a stat aproape. Dupa accidentul care i-a marcat viata pentru totdeauna, va urma o compatimire pe care o va simti din partea tuturor, fie ca va fi sau nu intemeiata.
Frida n-a pictat nimic altceva decat nenorocirea ei si tot timpul a trait cu frica de moarte. De asemenea, toata aceasta carte este o lamentare si o incercare de acceptare a mortii, pentru ea, o femeie care a considerat viata si nu moartea cea mai mare provocare, chiar si cu toata durerea pe care o simtea si-i controla trupul. Bilantul final este unul dramatic: 32 de operatii în 47 de ani de viata...
Un mare accent este pus si pe viata amoroasa controversata a artistei, care se credea nesatioasa, dar indreptatita sa simta si placere, nu doar durere... Scriitoare prezinta relatia toxica dintre Frida si Diego Rivera si evadarile acesteia in bratele altor barbati, precum Lev Trotki sau a altor femei, fara sa detalieze in niciun fel. Mi-as fi dorit mult mai multa imaginatie din partea scriitoarei, dar nu am reusit sa o gasesc.
Ei bine, cartea mi s-a parut relativ dezamagitoare, repetitiva si slabuta in domeniul documentarii, naratiunea banala, iar din acest motiv am notat-o cu 3 stelute. Incep sa cred ca nu imi plac aceste carti, din colectia Anansi, desi asa credeam. Sunt la a treia experienta si la a treia nota de 3...
"Cicatricile sunt locuri prin care o fiinta patrunde in singuratatea celuilalt, asta am invatat-o de la tine, cu tine. Ulterior am pictat aceste cicatrici, ca sa poata ajunge si altii la singuratatea mea."
March 22, 2016
„Nije istina da čovjek nešto osjeća kad doživi nesreću. Nema ni osjećaja ni misli. Postojiš i ne postojiš istodobno, poput čestica prašine koje se kovitlaju u zraku. Vidiš nebesko plavetnilo, i kao da si i sama dio zraka, vode, zelenila u obližnjem parku. Lebdiš u tišini u kojoj ne čuješ ni otkucaje svoga srca. Nije li to iskustvo ništavila?“
Vjerujem da mnogi od vas znaju priču o meksičkoj slikarici Fridi Kahlo, neki ste pogledali i film sa Salmom Hayek a velika većina vas je i pročitala ovu knjigu. Meni je došla u ruke, na posudbu od drage prijateljice Petre Petrović, hvala Petra!
Frida je već u svom najranijem djetinjstvu saznala što je BOL, za nas je to možda samo puka imenica ženskog roda ali za Fridu je nažalost postala način života. Nakon preboljene dječje paralize, uslijedila je teška prometna nesreća u kojoj joj je oštećena kičma i povrijeđena noga. Sretni su joj bili dani kad bi manje boljelo, a vrlo rijetki oni bez boli. Kako bi se osjetila živom, s vremena na vrijeme, počela je slikati. Najčešće je slikala sebe, iskreno prikazujući svoje emocije, u kojoj su se vidjele tuga, očaj i opet sveprisutna bol. Tako upoznaje i Diega, Maestra slikara koji će je uvesti u jedan novi svijet, kako bi njene radove upoznali i drugi. Zaljubljuje se u njega i postaje mu suprugom. U životu u kojem je uvijek dobivala samo mrvice, o��eva bolest i majčina hladnoća postali su nešto što je smatrala njegovim sastavnim dijelom. Boljela je sama fizička bol ali još više kad bi u očima drugih pročitala sažaljenje. Izdaja i prevara u obitelji tjerali su je da i dalje mahnito slika.
Kako kaže autorica, ožiljci su bili njena karta bola.
„Ožiljci su mjesta kroz koja jedno biće ulazi u samoću drugoga, naučila sam toga dana od tebe, s tobom.“
„Mislila je kako bi, zapravo, umjesto sebe trebala naslikati vlakove, dva vlaka koji voze paralelnim tračnicama jedan uz drugi i nikada se ne sretnu.“
Bilo je teško ovisiti o nekome, kada si prisiljen biti s nekim zbog financijske sigurnosti, zbog fizičke nemoći. Brojeći sve te silne operacije (došla je do broja 32), napravila bi se jedna lijepa statistika.
„Kako to da ne brojim orgazme, kojih je svakako bilo više od 32. Zato što sam orgazme već odavno zaboravila, jer se užitak zaboravlja brže od boli.“
A onda kada ti tijelo toliko oslabi, shvatiš kako je NADA još samo jedna varljiva imenica ženskog roda, kako tvoje misli postaju proturječne, u jednom trenu želiš pokazati zube životu, pokazati kako nisi kukavica a već u drugom samo se želiš prepustiti.
„Svaki čovjek nađe barem jedan razlog da poželi sebi oduzeti život. I nije se lako suočiti s tom prazninom. Ali još je teže živjeti u sustanarstvu s demonom boli. Svatko je dužan napraviti najbolje što može od onoga što ga je zapalo jer smisao života je upravo življenje samo. Postojati, usprkos svemu. Osjećati, gledati, sudjelovati. Veseliti se. Nije nam dana druga šansa, drugi život.“
„Kad život više nije život nego biološko trajanje, kad traješ kao što traju nežive stvari. Tada je smrt utjeha.“
Znajući o Fridi Kahlo određene činjenice, uglavnom pročitane na internetu, očekivala sam tu i tamo bar malo dosade, s velikom količinom patetike. Nisam dobila ni jedno ni drugo. S. Drakulić je bez obzira na tešku temu ispričala Fridin život na način da dokaže tu konstantnu borbu između života i smrti, u svakom trenutku vješto balansirajući na granici patetike, ne prešavši istu ni za milimetar.
Ovo je prva Slavenkina knjiga koju sam pročitala i priznajem da me jednostavno oduševila. Nisam ni pisac ni književni kritičar ali vjerujem da je nagrada Kiklop stvarno u pravim rukama. Dok sam čitala, stalno sam razmišljala što bih učinila kad bih bila na Fridinom mjestu, priznajem da i dalje nemam pojma, ne znam da li bih imala Fridinu hrabrost, jer na kraju krajeva, jedino što nije imala u svom kratkom životu jest SREĆA.
„Djevojčica u njoj nikada nije skinula masku smrti.“
Vjerujem da mnogi od vas znaju priču o meksičkoj slikarici Fridi Kahlo, neki ste pogledali i film sa Salmom Hayek a velika većina vas je i pročitala ovu knjigu. Meni je došla u ruke, na posudbu od drage prijateljice Petre Petrović, hvala Petra!
Frida je već u svom najranijem djetinjstvu saznala što je BOL, za nas je to možda samo puka imenica ženskog roda ali za Fridu je nažalost postala način života. Nakon preboljene dječje paralize, uslijedila je teška prometna nesreća u kojoj joj je oštećena kičma i povrijeđena noga. Sretni su joj bili dani kad bi manje boljelo, a vrlo rijetki oni bez boli. Kako bi se osjetila živom, s vremena na vrijeme, počela je slikati. Najčešće je slikala sebe, iskreno prikazujući svoje emocije, u kojoj su se vidjele tuga, očaj i opet sveprisutna bol. Tako upoznaje i Diega, Maestra slikara koji će je uvesti u jedan novi svijet, kako bi njene radove upoznali i drugi. Zaljubljuje se u njega i postaje mu suprugom. U životu u kojem je uvijek dobivala samo mrvice, o��eva bolest i majčina hladnoća postali su nešto što je smatrala njegovim sastavnim dijelom. Boljela je sama fizička bol ali još više kad bi u očima drugih pročitala sažaljenje. Izdaja i prevara u obitelji tjerali su je da i dalje mahnito slika.
Kako kaže autorica, ožiljci su bili njena karta bola.
„Ožiljci su mjesta kroz koja jedno biće ulazi u samoću drugoga, naučila sam toga dana od tebe, s tobom.“
„Mislila je kako bi, zapravo, umjesto sebe trebala naslikati vlakove, dva vlaka koji voze paralelnim tračnicama jedan uz drugi i nikada se ne sretnu.“
Bilo je teško ovisiti o nekome, kada si prisiljen biti s nekim zbog financijske sigurnosti, zbog fizičke nemoći. Brojeći sve te silne operacije (došla je do broja 32), napravila bi se jedna lijepa statistika.
„Kako to da ne brojim orgazme, kojih je svakako bilo više od 32. Zato što sam orgazme već odavno zaboravila, jer se užitak zaboravlja brže od boli.“
A onda kada ti tijelo toliko oslabi, shvatiš kako je NADA još samo jedna varljiva imenica ženskog roda, kako tvoje misli postaju proturječne, u jednom trenu želiš pokazati zube životu, pokazati kako nisi kukavica a već u drugom samo se želiš prepustiti.
„Svaki čovjek nađe barem jedan razlog da poželi sebi oduzeti život. I nije se lako suočiti s tom prazninom. Ali još je teže živjeti u sustanarstvu s demonom boli. Svatko je dužan napraviti najbolje što može od onoga što ga je zapalo jer smisao života je upravo življenje samo. Postojati, usprkos svemu. Osjećati, gledati, sudjelovati. Veseliti se. Nije nam dana druga šansa, drugi život.“
„Kad život više nije život nego biološko trajanje, kad traješ kao što traju nežive stvari. Tada je smrt utjeha.“
Znajući o Fridi Kahlo određene činjenice, uglavnom pročitane na internetu, očekivala sam tu i tamo bar malo dosade, s velikom količinom patetike. Nisam dobila ni jedno ni drugo. S. Drakulić je bez obzira na tešku temu ispričala Fridin život na način da dokaže tu konstantnu borbu između života i smrti, u svakom trenutku vješto balansirajući na granici patetike, ne prešavši istu ni za milimetar.
Ovo je prva Slavenkina knjiga koju sam pročitala i priznajem da me jednostavno oduševila. Nisam ni pisac ni književni kritičar ali vjerujem da je nagrada Kiklop stvarno u pravim rukama. Dok sam čitala, stalno sam razmišljala što bih učinila kad bih bila na Fridinom mjestu, priznajem da i dalje nemam pojma, ne znam da li bih imala Fridinu hrabrost, jer na kraju krajeva, jedino što nije imala u svom kratkom životu jest SREĆA.
„Djevojčica u njoj nikada nije skinula masku smrti.“
June 7, 2017
Ako još jednom čujem nekoga da izgovara rečenicu "Svakome po zasluzi...", iz kože ću iskočiti! Kako je moguće da se takav izraz uopće uspije udomaćiti i smatrati ispravnim, nikad mi neće biti jasno. Frida Kahlo "zaslužila" je u šestoj godini dobiti dječju paralizu. "Zaslužila" je imati kljastu nogu i nositi se s invalidnošću kako je znala i umjela. "Zaslužila" je stradati u strašnoj saobraćajnoj nesreći i kao rezultat toga, valjda, na poklon dobiti vječnu bol. U cijelom tijelu. "Zaslužila" je ići na trideset dvije operacije (tijekom svojeg 47-godišnjeg života), mučiti se, izdizati se iz svega, biti gotovo mučenica. Nego što. Strašno je kako ljudi olako shvaćaju pojmove dobra, privilegiranosti i sreće.
Ovo je divna, strašna knjiga. Jako me pogodila, pogađala me svake večeri iznova, a prošla noć i svi snovi u njoj bili su povezani s Fridom Kahlo.
Ne znam zašto točno ne mogu dati pet zvjezdica. Osjećaj, pretpostavljam. A oni se baš ne mogu uvijek sretno i jasno ispričati.
Ovo je divna, strašna knjiga. Jako me pogodila, pogađala me svake večeri iznova, a prošla noć i svi snovi u njoj bili su povezani s Fridom Kahlo.
Ne znam zašto točno ne mogu dati pet zvjezdica. Osjećaj, pretpostavljam. A oni se baš ne mogu uvijek sretno i jasno ispričati.
April 26, 2015
Reads like a biography. Did a lot of looking up a lot of Kahlo's artwork in ArtStor. Though the book was short, it did drag on painfully. By the end of the book, I did not know who's pain I felt more, mine or Frida's.
August 24, 2016
Read this long back as a teenager and it left a Frida-shaped mark on my heart, eternally.
April 29, 2021
2,5⭐️
Frida Kahlo è per me una fonte d’ispirazione, ormai conosco la sua storia a memoria ma ogni volta che trovo un libro che la riguarda voglio leggerlo lo stesso.
‘Il letto di Frida’ purtroppo mi ha deluso. Mi aspettavo una storia un po’ diversa, un po’ particolare. Invece mi sono ritrovata davanti una storia noiosa, ripetitiva, un po’ confusionaria. L’autrice infatti fa parlare Frida in prima persona ma non si capisce quale sia il riferimento temporale, quando ci sono i flashback... è una sorta di pensieri confusi messi insieme.
Inoltre l’autrice ci fa vedere Frida solo per il sentimento e l’ossessione che prova nei confronti di Diego Rivera. Per la maggior parte del romanzo Frida si lamenta perché Diego non la guarda, perché Diego la tradisce, perché non la desidera più per il suo aspetto fisico. Avrei preferito che la storia si concentrasse più su Frida e il suo dolore, non solo su di lei in relazione a Diego.
Un aspetto positivo in questo però l’ho trovato: raccontare Frida Kahlo in questo modo ce la fa vedere come una persona e non solo come il personaggio. Quindi conosciamo la Frida bambina e donna e non la Frida pittrice e icona. Leggere i suoi pensieri nei confronti del marito, le sue preoccupazioni per la malattia, i suoi desideri e le sue aspirazioni per quanto riguarda la pittura ce la fa conoscere nel suo io più profondo e umano.
Do 2,5 stelline perché centocinquanta pagine mi sembravano infinite... l’ho finito solo perché parlava di Frida.
Frida Kahlo è per me una fonte d’ispirazione, ormai conosco la sua storia a memoria ma ogni volta che trovo un libro che la riguarda voglio leggerlo lo stesso.
‘Il letto di Frida’ purtroppo mi ha deluso. Mi aspettavo una storia un po’ diversa, un po’ particolare. Invece mi sono ritrovata davanti una storia noiosa, ripetitiva, un po’ confusionaria. L’autrice infatti fa parlare Frida in prima persona ma non si capisce quale sia il riferimento temporale, quando ci sono i flashback... è una sorta di pensieri confusi messi insieme.
Inoltre l’autrice ci fa vedere Frida solo per il sentimento e l’ossessione che prova nei confronti di Diego Rivera. Per la maggior parte del romanzo Frida si lamenta perché Diego non la guarda, perché Diego la tradisce, perché non la desidera più per il suo aspetto fisico. Avrei preferito che la storia si concentrasse più su Frida e il suo dolore, non solo su di lei in relazione a Diego.
Un aspetto positivo in questo però l’ho trovato: raccontare Frida Kahlo in questo modo ce la fa vedere come una persona e non solo come il personaggio. Quindi conosciamo la Frida bambina e donna e non la Frida pittrice e icona. Leggere i suoi pensieri nei confronti del marito, le sue preoccupazioni per la malattia, i suoi desideri e le sue aspirazioni per quanto riguarda la pittura ce la fa conoscere nel suo io più profondo e umano.
Do 2,5 stelline perché centocinquanta pagine mi sembravano infinite... l’ho finito solo perché parlava di Frida.
September 28, 2023
Slavenka Drakulic ne arată viața din spatele artistei, jocul culorilor din spatele picturilor și veselia prefăcută din spatele suferinței.
Povestea Fridei Khalo este una dureroasă, iar felul în care autoarea ne-o prezintă, ne apropie mai mult de omul Frida, nu de artista Frida. Suferințele prin care ea a trecut de-a lungul vieții, numeroasele operații și durerea mistuitoare pe care a trebuit să o îndure, a clădit-o și a motivat-o să își împărtășească suferința prin pictură. Fiecare pictură înseamnă o noua suferință, o noua durere pe care doar astfel o putea exterioriza. Dincolo de excentrismul ei, dincolo de culoare și veselie, ea își ducea povara și se supunea sorții.
Poate dacă nu avea acel accident, nu ar fi pictat niciodată și astfel nu l-ar mai fi cunoscut pe Maestro, iubirea vieții ei. Legătura cu acest om a însemnat dragoste și fericire, cât și dezamăgire și noi întristări.
O poveste surprinzătoare, unde loviturile atât din partea destinului, cât și din partea familiei, a soțului și a propriei surori a făcut-o să se simtă invalidă nu doar fizic, ci și emoțional. Iar prin simplul fapt că depindea de acești oameni, o făcea să se simtă dependentă și să-și nege existența. În cele din urmă, moartea a făcut-o să privească diferit toate aceste alegeri și întâmplări și să-și permită să ierte și să înțeleagă nu doar suferința ei, ci și durerile celor din jurul ei.
"Frida putea picta nu doar datorită unui corset din fier, ci și a unei discipline de fier."
"N-am reușit niciodată să separ trupul de suflet, oricât am încercat. Nu am reușit să mă înalț atât, să mă transform în fluture... Măcar de aș fi fost credincioasă."
Povestea Fridei Khalo este una dureroasă, iar felul în care autoarea ne-o prezintă, ne apropie mai mult de omul Frida, nu de artista Frida. Suferințele prin care ea a trecut de-a lungul vieții, numeroasele operații și durerea mistuitoare pe care a trebuit să o îndure, a clădit-o și a motivat-o să își împărtășească suferința prin pictură. Fiecare pictură înseamnă o noua suferință, o noua durere pe care doar astfel o putea exterioriza. Dincolo de excentrismul ei, dincolo de culoare și veselie, ea își ducea povara și se supunea sorții.
Poate dacă nu avea acel accident, nu ar fi pictat niciodată și astfel nu l-ar mai fi cunoscut pe Maestro, iubirea vieții ei. Legătura cu acest om a însemnat dragoste și fericire, cât și dezamăgire și noi întristări.
O poveste surprinzătoare, unde loviturile atât din partea destinului, cât și din partea familiei, a soțului și a propriei surori a făcut-o să se simtă invalidă nu doar fizic, ci și emoțional. Iar prin simplul fapt că depindea de acești oameni, o făcea să se simtă dependentă și să-și nege existența. În cele din urmă, moartea a făcut-o să privească diferit toate aceste alegeri și întâmplări și să-și permită să ierte și să înțeleagă nu doar suferința ei, ci și durerile celor din jurul ei.
"Frida putea picta nu doar datorită unui corset din fier, ci și a unei discipline de fier."
"N-am reușit niciodată să separ trupul de suflet, oricât am încercat. Nu am reușit să mă înalț atât, să mă transform în fluture... Măcar de aș fi fost credincioasă."
Displaying 1 - 30 of 175 reviews